Electronic Frontier Foundation:Borba za očuvanje bazičnih vrednosti Interneta

Cindy Cohn, intervju vodila Branka Ćurčić

Sindi Kon je jedan od direktora Electronic Frontier Foundation (EFF) i njena aktivnost je vezana za pravne strategije ove organizacije. EFF je ne-vladina organizacija bazirana u San Francisku, u Kaliforniji. Ova organizacija je započela svoje aktivnosti početkom devedesetih godina, dakle, na samom začetku Interneta kakav danas poznajemo. Glavni fokus EFF-a je borba za očuvanje ljudskih prava i sloboda u digitalnom dobu. Neka od polja delovanja ove organizacije su prevencija prava na anoniman govor na Internetu gde su postavili standarde zaštite identiteta onlajn govornika, zatim pitanje slobode naučnog rada nakon donošenja DMCA (Digital Millenium Copyright Act), na pitanje konstantnog nadzora i kontrole Interneta od strane američke vlade, itd. Jedan od glavnih ciljeva ove organizacije je borba za očuvanje slobode govora sa pojavom novih komunikacionih tehnologija, koje su ozbiljno ugrožene vladinim i korporativnim interesima. Electronic Frontier Foundation se zalaže za očuvanje bazicnih vrednosti Interneta - mogućnosti deljenja ideja i informacija.

Na pitanje o trenutnim aktivnostima 'Electronic Frontier Foundation' organizacije, Sindi Kon je odgovorila:

Najbitnije aktivnosti Electronic Frontier Foundation u ovom trenutku fokusirane su na dve različite stvari: jedna od njih je fokusiranje na promene u zakonu Sjedinjenih Američkih Država i širom sveta nakon 11. septembra, na pitanje elektronskog nadzora, na različite oblike vladine cenzure, na pitanja koja su pokrenuta oko takozvanog rata protiv terorizma i kako oni utiču na ljudske slobode na Internetu. Drugi deo aktivnosti je fokusiran na posledice koje imaju zakoni o intelektualnoj svojini na slobode ljudi na Internetu, kao i na posledice koje imaju na inovacije i razvoj tehnologije uopšte.

Sa pojavom novih tehnologija pojavio se i veliki broj organizacija koje proklamuju promociju i regulaciju intelektualne svojine. Jedna od njih je Intellectual Property Association (IIPA), privatna asocijacija velikih korporacija u SAD, koji su istovremeno i vlasnici velikog broja autorskih prava za Disney, Time Warner, itd.

Postoji mnogo ovakvih asocijacija. Ova specifična, Intellectual Property Association, predstavlja grupu za zaštitu interesa nosioca intelektualne svojine, velikih kompanija industrije zabave i nekih softverskih kompanija takođe. Bazično, to je grupa ljudi okupljena oko zajedničkih interesa. IIPA isključivo deluje da bi promovisala i zaštitila prava ovakvih vlasnika intelektualne svojine. Strana koja obično nedostaje njihovim naporima je shvatanje intelektualne svojine kao balansa, gde nisu u pitanju samo vlasnici, već vlasnici i publika. Vlasnici poseduju izvesna prava i publika poseduje neka prava i tu bi trebala da postoji ravnoteža, koja je uvek ugrožena. Intelektualna svojina se razlikuje od stvarne svojine - oni ne vole ovu činjenicu, ali to je istina. Najjednostsvniji način da se to shvati je citat Tomasa Džefersona, jednog od naših osnivača, koji je rekao: Lepota intelektualne svojine je u tome da, kada ti nešto dam, ja to još uvek imam. Dakle, kada upalim tvoju sveću mojom, moja sveća još uvek svetli. To čini intelektualnu svojinu različitom od prave svojine i mi smo je uvek tretirali u skladu s tim. Oduvek smo pokušavali da limitiramo prava vlasnika kopirajta u korist javnog, opšteg dobra i drugih prava, da uključimo fer upotrebu i činjenicu da je to onda deo javnog domena gde je dostupan svima. Ono čemu mi prisustvujemo je pojava brojnih predloga i zakona donešenih u SAD i širom sveta, koji utiču na porast interesa i prava nosioca intelektualne svojine, dok prava publike rapidno opadaju. Znači, svako ima pravo da koristi samo izvesne delove. Nedavno sam videla jedan umetnički rad koji je koristio delove govora Džordža Buša o ratu, i to reči kao što su teror, Irak, oružje, koje su isečene, kopirane i spojene u formu umetničkog rada. Da su vlasnici kopirajta to poželeli, ovo pravo, ova mogućnost preuzimanja delova i rekombinovanja u novi umetnički rad, ne bi bila moguća. Zanimljivo je videti kako će nova pravila i novi zakoni uticati na umetničku produkciju uopšte. Ali, nije u pitanju samo umetnost, u pitanju smo svi mi i naša prava koja su ugrožena narušavanjem balansa, koji postepeno postaje dis-balans.

Postoje slučajevi da su kompanije, vlasnici autorskih prava jednostavno bankrotirale i nisu na vreme prenele ovlašćenja, što je u izvesnom broju slucajeva značilo i gubitak prava na reprodukciju zaštićenog dela. Da li to znači da kopirajt može da ugrozi kulturni razvoj?

Mislim da može, i to ne samo bankrot kompanija-vlasnika autorskih prava. Postoji veliki broj razloga zbog kojih može biti veoma teško pronaći osobu čija vam je dozvola potrebna da bi koristili izvesni rad. U SAD, postojao je federalni slučaj koji je dospeo na vrhovni sud, pod nazivom 'Eldred'. Neki od ljudi iz samog slučaja su napravili listu svih radova zaštićenih kopirajtom i listu onih koji su još uvek u upotrebi. Rezultat je bio poražavajući. Zabrinjavajuće nizak procenat radova pod kopirajtom je u stvarnoj upotrebi, ali i ona sama su 'zaključana' - još uvek ih ne možete koristiti bez dozvole. Nosilac kopirajta može biti mrtav, ili ili neko koga je nemoguće pronaći, najrazličitije stvari se mogu desiti. Čak i pronalaženje prava na korišćenje većeg dela snimnjene muzike danas može biti veoma teško. Postoji nekoliko setova prava i morate dobiti svačiju dozvolu, što može biti izuzetno teško. Rezultat toga je moćan zakon koji postoji i koji ograničava pristup ovakvim stvarima. Ljudi ih ne mogu koristiti, ne mogu se igrati njima - ona su nepristupačna.

Pre mesec dana, u Sjedinjenim Americkim Državama se desio niz civilnih tužbi prema ljudima koji su daunlodovali mp3 fajlove sa Interneta ili delili fajlove putem Interneta. Kakve posledice po ljudske slobode ovako nešto može imati?

U SAD, dva dana nakon donošenja ovih restrikcija, podnešene su civilne tužbe protiv 261 osobe, tvrdeći da se radi o nezakonitoj upotrebi dela zaštićenih kopirajt zakonom. Ovo je dramatična, nova taktika muzičke industrije. U prošlosti, uobičajeno je bilo da ako se muzičkoj industriji nije dopala nova tehnologija, a oni mrze svaku novu tehnologiju, oni bi svoje snage usmerili na kreatora te nove tehnologije. Pokušali su sa primenom te strategije na peer-to-peer tehnologiju, ali su bili prilično neuspešni. Dok su pokušavali da urade nešto sa Napsterom, mnogi drugi su se pojavili i sada imaju mnogo više problema na sudu sa ovom, drugom rundom tužbi, nego što su imali sa Napsterom. Muzička industrija pravi sledeći korak i tuži pojedince-korisnike. Među 261 osobom, tužili su dvanaestogodišnju devojčicu i šezdesetsedmogodišnjeg penzionera - regularne, obične ljude. Mi se danas suočavamo sa ovim neverovatnim tužbama. Sve je to bazirano na tradicionalnom zakonu o kopirajtu. Ne radi se o novom zakonu, već o novoj taktici. Zakon o kopirajtu je prilično ohrabren od strane muzičke industrije. Problem je u tome što je zakon loš i mi moramo da ga promenimo. Ovaj zakon je napisan u vreme kada niko još nije posedovao kompjutere, pre nego što je kopiranje pesama bilo tako jednostavno. Bio je namenjen ljudima koji komercijalno posluju, nikada nije bio namenjen pojedincima koji prave kopije ne zbog profita, što je ono što većina ljudi peer to peer tehnologijom radi. Oni ne proizvode nikakav novac; to nije nikakav biznis. Oni jednostavno žele da dele kulturu i da kreiraju opšta dobra. Zakoni se ne uklapaju u ova nastojanja baš najbolje i mi moramo uraditi sve da odbranimo i zaštitimo ove ljude, da im pomognemo, jer ih to može uništiti. Zakoni o kopirajtu su veoma rigorozni. Osoba može biti naterana da plati čak 150 000 dolara po pesmi. Prosečan album sadrži 12, 13 pesama i ako imate samo jedan album, možete se suočiti sa štetom u visini od oko milion dolara. To je potpuno lud zakon! Mi mislimo da je odgovor u razgovoru sa kongresom o njegovom prepravljanju. U Americi postoji 60 miliona ljudi koji koriste deljenje fajlova. To je više ljudi nego što je glasalo za predsednika. Ako ovi ljudi zatraže od kongresa: Mi hoćemo da popravimo zakon! Onda ga možemo izmeniti. To je zakon. U Americi možete prepraviti zakon prilično jednostavno i kongres to radi svake godine. Mi bi želeli da vidimo ovaj proces u celom svetu. Preko 200 miliona ljudi na planeti koristi file-sharing sistem. Mislim da oni treba da vrše pritisak na svoje vlade da promene kopirajt zakone na legalan nacin, imajući na umu benefit publike i stvaraoca. Postoji veliki broj mogućnosti da se ovako nešto uradi, postoji mnogo stranica na našem veb sajtu (www.eff.org) pod nazivom 'let the music play', gde smo skupili sve moguće načine koje smo mi i drugi smislili da bi se ovako nešto realizovalo. Postoji mnogo načina. Jedan od njih je da ako svako već plaća svoj ISP za pristup Internetu, plati još 5 dolara više i taj novac odlazi u fond, odakle umetnici mogu biti plaćeni. Ovo je jedan od načina. Postoje mikro isplate kojima se direktno plaća manja količina novca u vidu transfer fajla pojedincu. Tehnologija za ovu transakciju već postoji. Samo je potrebna politička volja naših kretora zakona da nateraju muzičku industriju da prihvati jedan od ovih načina. Ne čak ni da ih nateraju, već da napišu zakon koji će ovi morati da prihvate. Ako pronađemo način da učinimo tehnologiju legalnom, možemo lako generisati mnogo više novca nego što muzička industrija to čini sada. U ovom trenutku, muzička industrija zarađuje malu količinu novca. Bil Gejts sam može kupiti i prodati celokupnu muzičku industriju. Intel korporacija zarađuje mnogo više novca nego cela muzička industrija. Kompjuterske i telekomunikacione kompanije su giganti u poređenju sa malom muzičkom industrijom. Ona ne zarađuje mnogo novca ne zato što ljudi ne vole muziku, već zato što ne prilagođava svoje poslovanje potrebama publike. Oni nas primoravaju da platimo 18 dolara za jednu pesmu koja nam se dopada i za 12 pesama koje nam se ne dopadaju. Mislim da ako ne primorate ljude da plaćaju 18 dolara za jednu pesmu i date im fer cenu, oni će kupiti mnogo više muzike. U svari, većina ljudi bi želela da kupuje muziku na način na koji plaća pristup Internetu. Plate izvesnu sumu novca svakog meseca i sve im je na raspolaganju. Ali, ne postoje nikakve naznake promena u tom pravcu. Industrija polako počinje da obraća pažnju na ovakve stvari, ali sve što oni izglasaju i proklamuju je strogo kontrolisano i ne-fer prema korisnicima. Mislim da treba da počnu da slušaju svoju publiku i da pronađu način da zarade novac iz potreba publike, pre svega poštujući te potrebe. I ako to urade, zaradiće više novca nego što su ikada pre. Imamo čak i istorijski primer za to: kad je prvi video rekorder predstavljen, filmska industrija je počela da podiže tužbe da bi se ovaj produkt povukao sa tržišta. Smatrali su da će to dovesti do smrti filmske industrije, jer će ljudi imati mogućnost nezakonito da snimaju i kopiraju. Vrhovni sud SAD je rekao ne, nećemo dozvoliti da napustite ovu ideju. I filmska industrija se dosetila: zaradili su veću kolicinu novca na video kasetama nego ikada pre, a istovremeno je količina novca zarađena na odlascima ljudi u bioskope takođe porasla. Znači nije se desilo to da je video oduzeo nešto filmskoj industriji, već je cela stvar postala mnogo veća. Mislim da se slično može desiti sa muzičkom industrijom, jer mnogo ljudi voli muziku i potrebna im je. Problem koji većina ljudi ima nije da oni ne vole muziku, već da ne mogu da pronađu muziku koju vole na postojećem tržištu. To je problem na kome treba raditi.

U SAD postoji '301 watch list US Trade Law' i predstavlja listu zemalja 'trećeg sveta' koje su plodno tlo za pirateriju, dakle za nepoštovanje kopirajt zakona, a koje su na listi jer su pod direktnom prismotrom Sjedinjenih Država. Na 301 listi za 2003. godinu nalazi se i Srbija i Crna Gora. Kakva je generalna politika SAD prema nerazvijenim zemljama kada je kopirajt industrija u pitanju?

Trgovačka pozicija SAD-a je u velikoj meri kontrolisana od strane industrije zabave i dešava se to da oni po celom svetu primoravaju zemlje trećeg sveta, veoma siromašne zemlje, da potpišu ugovore i da kreiraju zakone koji ne donose nikakav benefit ovim zemljama i njihovim građanima. Bazično, oni se staraju da novac siromašnih zemalja dospeva u ruke holivudskim izvršiteljima poslova, da bi mogli da kupe četvrtu kuću ili peti automobil ili privatni avion. Apsolutno nije u interesu ovih zemalja da potpišu ove ugovore. Ali, SAD obično saopštava sledeće: ukoliko ne donesete ovaj zakon i ukoliko ne potpišete ovaj ugovor, necemo više trgovati poljoprivrednim proizvodima sa vama ili nećemo više trgovati tekstilnim proizvodima. Ove zemlje imaju mali izbor. Mislim da je potpuno nerazumno reći siromašnoj zemlji: morate da prekinete svoju trgovinu poljoprivrednim proizvodima sa SAD da bi stali iza svojih kopirajt principa. To nije fer. Mislim da je ovo što SAD radi vrlo ne-fer. Nije fer prema siromašnim zemljama primoravati ih da održavaju Holivud. Kao što znamo, cena većine holivudskih filmova kada postanu dostupni širom sveta nisu usklađene sa cenom koju siromašne zemlje mogu da plate. Njihova cena je vrlo, vrlo visoka. Nije nikakvo iznenađenje da ljudi pronalaze svoje načine da plate manju sumu, jer regularnu ne mogu da priušte sebi. Mesečna plata za film nije baš realistična stvar koju ljudi mogu da urade. U izvesnom smislu, ja ne zagovaram pirateriju, vec mislim da morate posmatrati celu sliku i razlog zbog kojeg povlače piratska tržišta širom sveta je, delom, zato što je industrija potpuno nerealistična u vezi sa načinima građenja legalnog tržišta i oni bi trebali da snose izvesnu odgovornost za to. Pretpostavljam da se nešto slično dešava i kada je Srbija i Crna Gora u pitanju.