Bogdanka Poznanović subjektivno

kuda.org

In memoriam

Subjektivno, do kojeg nismo došli baveći se sobom, već drugima. Između ostalih i njenim delom i mišljenjem. Nasleđe i legat su tek jedna od stanica ili mesta koja svedoče o mišljenju koje samo konvencionalno možemo smatrati prošlim ili budućim. Delo Bogdanke Poznanović je i kuda.org, i nije reč ni o kakvom misionarstvu, već o odlučnom mišljenju onoga što je mišljeno u njenom delu – a dosta je toga o njemu rečeno, čak i sa naše strane. Isto tako, Bogdanka je delo kuda.org, i to ne nalažu samo pravila pristojnosti.

Delo o kojem je ovde reč sažeo je jednom prilikom Miško Šuvaković, i mi smo time i tada smešteni u doba kulture, koju smatramo reakcionarnim konceptom. Njena borba sa duhovnošću devedesetih pa do danas, pokazala je svoju sklonost državi, i ova ju je u znak vlasti kojom raspolaže izručila tržištu. To je ono što smatramo dominacijom države i to baš danas kada je njen alat i strategija privatizacija. To je ono što vidimo sa Bogdankom i zbog čega smo zajedno.

Umetnost u doba kulture je producentska – organizaciona, dizajnerska i menadžerska. Zatim, rečeno je dalje, ona je materijalistička – medijska i institucionalna. Konačno, ona je kulturalna – što znači: prikazivačka i zastupnička produkcija unutar heterogenih kulturalnih sistema koje više nema potrebe nabrajati. Ali, u pitanju su i polja produkcije kojima zastupanje nije potrebno, ukoliko samapropituju organizaciju. Organizaciju, koja je uvek organizacija politike mimo i preko ovih polja, budući da njihove granice predstavljaju granice državno-akademske klasifikacije i obrazovanja ušančenog u sistemu reprodukcije društva koje ne poznaje druge zakone osim državnih, pa i kada su oni, kao danas, tržišni.

Period šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka u Novom Sadu i Vojvodini predstavlja specifično vreme i prostor u kome je došlo do pojave novih tendencija u umetnosti i intelektualnoj produkciji, usmerenih ka drugačijem povezivanju pojedinaca i institucija. U uslovima socijalističkog realizma, problematizovan je modernizam u umetnosti i to se odigravalo u institucijama koje danas nazivamo institucijama kulture.

Bogdanka Poznanović je, kao što je poznato, radila u institucijama države. Socijalističko društvo i država trebalo je da budu avangardni, kakvi su i bili, ali isključivo odlučnošću ljudi među kojima su Bogdanka i Dejan Poznanović.

"Tribina mladih”, osnovana je 1954. godine, u Novom Sadu, kao prvi centar posvećen kulturi mladih u bivšoj Jugoslaviji. Krajem 1960-ih i '70-ih, Tribina je postala mesto okupljanja najprogresivnije umetničke scene, književnosti, teatra i performansa iz sveta, Evrope i Jugoslavije. "Tribina mladih" bila je institucija kulture socijalističke države koja je otvarala vrata ne samo umetnosti i kritici kulture, već i organizaciji i kritici njenih institucija. Polje umetnosti socijalističkog društva je tada otvoreno za ono što se u to vreme smatralo reakcionarnim formalizmom, iako je sebe doživljavalo kao neoavangardnu, odnosno konceptualnu umetnost. Danas, međutim, Tribina je "centar". Jedan od centara vlasti i centar kulture, koji nema ništa zajedničko sa tribinom kao mestom govora, odluke ili preskripcije. Umetnost je kulturalizovana koliko i politika, i sada je "centar ove kulture" manje od sećanja na one koji su na tom mestu postojali.

Za akademiju važi isto. Programska kritika i Bogdankino izumevanje Vizuelnog studija za intermedijalna istraživanja u polju umetnosti, odigralo se na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u instituciji predmeta "likovni elementi". Ono, međutim, više ne postoji. Nasledila ih je ustanova državnog obrazovanja i zatvorila katedrom za nove medije. Hoće li se ona otvoriti – ljudi u njoj će odlučiti.

Delo Bogdanka Poznanović nadilazi vaspitno-obrazovni i angažman u institucijama kulture i umetnosti, i to nadilaženje nije isključivo njena stvar niti se dovršava sa njenim radnim i životnim vekom. Ono je delo organizacione prakse u uslovima dominantne državne uprave i regulative u korist tržišnih mehanizama selekcije i gašenja autonomije svake proizvodnje. Ono je više od proizvoda konceptualne ili neokonceptualne igre, iako ne izdaje imena kojima je umetnost identifikovana kao mišljenje, i to je razlog zbog čega ovo delo, delo o kojem sa vama govorimo, smatramo svojim i našim.

Naša namera nije arhiviranje i dokumentovanje društvene, kulturalne, ali ni umetničke realnosti. Nezaintersovanost za ideju osnivanja ”Instituta Neo-avangarde", koji proizilazi iz Ateljea DT20, je tome dokaz. Država je bolje nego mi razumela da nije reč o amaterskoj i arhivarskoj praksi očuvanja nasleđa, koja traži njenu institucionalnu potporu. Oglušila se na naš pokušaj osnivanja "Instituta Neo-avangarde" – legata Bogdanke i Dejana Poznanovića, sluteći da je reč o samoorganizovanju umetnika na distanci prema polju umetnosti koje je opisano ekonomskom i političkom vlašću.

Kuda.org je zbog toga i delo Bogdanke Poznanović. Problem sa autorstvom nemamo od samog početka. Prisustvom i prijateljstvom podržala je osnivanje kuda.org – javnu platformu koja uspostavlja uslove za kreiranje, eksperiment, analizu i istraživanje. Platformu kojom Bogdanka poziva javnost.