Nasilje, eksploatacija i samo-organizovanje u radu u kulturi

Branka Ćurčić & Nebojša Milikić

Nasilje, eksploatacija i samo-organizovanje u radu u kulturi
Zapažanja o inicijativi Radnička anketa i debati N-ta neprijateljska ofanziva

U okviru projekta Engine Room Europe (1) a po metodologiji serije debata pod nazivom Malo verovatna misija (2) Kulturnog centra REX, kao nastavak prethodno održane diskusije u toj seriji, N-ta neprijateljska ofanziva (3), članice dva kolektiva – Carolina Bustamante, Ines Moreno i Yunuen Sariego iz Grupe Radnička anketa iz Madrida kao i Bojana Piškur i Tjaša Pureber iz Kolektiva Radikalna edukacija iz Ljubljane (4), pozvane su da predstave svoj istraživački rad kolegama i koleginicama, i mogućim saradnicima i saradnicama u Beogradu. Održane su dve povezane diskusije koje su imale za cilj da razjasne mogućnosti, kapacitete i motive kulturnih radnika i radnica da se angažuju u analizi i artikulaciji sopstvenih uslova rada (obe diskusije u Kulturnom centru REX realizovane su pod nazivom 'U mašinskom odeljenju: uslovi rada u kulturi'). Kako je obrazloženo u tekstu o misiji projekta Malo verovatna misija, pozvane su da predstave "one svoje projekte koji su realizovani ili delimično realizovani u poslednjih nekoliko godina ali nisu, po oceni svojih inicijatora i protagonista ispunili, ili u potpunosti ispunili, svoju izabranu, planiranu ili zadatu misiju."

Kao članovi i članice Grupe Radnička anketa, Alfredo Aracil, Carolina Bustamante, Ines Moreno i Yunuen Sariego su takođe i studenti na doktorskim studijama (Centro de Estudios) u okviru Muzeja Reina Sofia, Madrid, Španija. U saradnji sa Kolektivom Radikalna edukacija inicirali su istraživanje koje se bavi različitim oblicima i nivoima eksploatacije u kulturnim institucijama, kao i načinima na koje je moguće angažovati takvim istraživanjem stečeno i proizvedeno znanje u pravcu društvene transformacije. Započeli su istraživački proces postavljanjem pitanja: na koji način je moguće iznaći nove političke prakse i kako ih misliti u okvirima institucije?, a praktično ga nastavili listom od više desetina drugih pitanja. Pitanja su zasnovana na Marksovoj Radničkoj anketi iz 1881. godine nastaloj kada ga je Revue Socialiste pozvala da izvede studiju o uslovima rada i života proletarijata u Francuskoj. Na osnovu različitih mišljenja, akteri Ankete možemo pretpostavljaju da oslanjanje na Marksa u bukvalnom smislu ne bi danas imalo smisla jer su pitanja koja je postavljao "zastarela" ili pak "njegova ontologija zatvara svaku mogućnost inovacije" (Maurizio Lazzarato, Multiplicity, totality and politics). Potencijal međutim, svakako leži u njegovom ponovnom čitanju: "čitati Marksa ne toliko kao mislioca, [već] pre kao nekog ko zahteva da njegova teorija postane društveno efektna” (Jože Barši, Reading Capital). Ovo je takođe ideja koja podvlači proces istraživanja Grupe Radnička anketa: ne da se jednostavno upotrebe njegova pitanja već da se kreiraju nova, situaciono relevantna, koja će korespondirati sa savremenim uslovima rada i života radnika i radnica u kulturi (5). Ali, imajući u vidu činjenicu da se upravo u oblasti kulturne produkcije od strane vladajućih elita sve više insistira na "industrijalizaciji" (takođe i bukvalno, u smislu kreativnih industrija) proizvodnih procesa, proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga, možemo se upitati i o opravdanosti univerzalnog značaja i direktnijeg čitanja ili ponovnog postavljanja pitanja iz Marksove ankete.

Prva diskusija, održana 26. juna 2011. godine u REX-u koju su moderirali Jelena Vesić, Vladan Jeremić i Bojana Piškur, razvijala se u različitim pravcima. Sa jedne strane, postojala je potreba da se sazna više o motivaciji i nužnosti, o zauzimanju pozicija i o strategijama Grupe Radnička anketa, naročito u periodu pre realizacije same Ankete. Sa druge strane, postojala je potreba da se nastavi sa analizom trenutnih uslova proizvodnje i rada kulturnih radnika i radnica u Srbiji, nastavljanjem međusobnog informisanja i analitičkog postupka koji su započeti nekoliko meseci ranije u okviru debate N-ta neprijateljska ofanziva, o različitim nivoima meke represije, zloupotrebe i čak i nasilja nad fizičkim integritetom kulturnih radnika i radnica, u okviru i od strane javnih kulturnih institucija u Srbiji, u uslovima kulturne politike i produkcije u neoliberalnom kapitalizmu. Kao što se moglo čuti o motivaciji članova i članica Grupe Radnička anketa, osnovna zamisao je bila istražiti najpre sopstvene uslove rada i produkcije kao i prirodu radnih odnosa sa javnom institucijom kulture, u okviru koje su realizovali veći broj sati neplaćenog rada kao deo aranžmana vezanog za njihove studije. Pri tome su naglasili da za njih Anketa funkcioniše kao alatka, kao eksperiment kojim vežbaju moć da formulišu/postave pitanja o tim posebnim uslovima rada. Parafrazirajući Brehta, u pitanju je nužnost da se izrazi istina o sopstvenoj situaciji. Diskusija prvog dana se razvijala u različitim pravcima, postavljana su brojna važna pitanja za koncept i politiku istraživanja, kao što su: da li je pozicija čistača i čistačica u Muzeju uzeta u obzir u realizaciji Ankete?; ili pitanje koje se tiče budućnosti inicijative s obzirom da je namera da se realizuje u različitim javnim institucijama u različitim delovima sveta (komentarisano je i da inicijativa može da postane samo još jedan 'seksi' međunarodni projekat).

Drugu diskusiju, 27. juna, moderirala je ko-autorka ovog teksta. Diskutanti su se prevashodno bavili periodom nakon što je Anketa realizovana. U uvodnom izlaganju se moglo čuti da su nakon formulisanja oko 45 pitanja, članovi i članice Grupe Radnička anketa poslali listu pitanja svim zaposlenima u Muzeju Reina Sofia kroz zajedničku mejling listu. Primili su nazad samo nekoliko odgovora od nekoliko kulturnih radnika i radnica, ali ne i više od toga - što je mogući indikator nedostatka interesa većine radnika i radnica u javnim institucijama kulture (možemo li reći i šire?) da kao grupa, organizovano ili spontano reflektuju o svojim uslovima rada, što i nije neuobičajeno imajući na umu centralizovanu, hijerarhizovanu i opresivnu strukturu kakvu javne institucije neretko imaju i održavaju. Nakon realizovane ankete i njenih skromnih početnih/materijalnih rezultata (dobijeno je svega 12 odgovora u instituciji od oko 450 zaposlenih), članovi i članice ova dva kolektiva - Grupe Radnička anketa i Kolektiva Radikalna edukacija – zajedno su napisali tekst “Can we, the cultural workers, speak?” (6) u kojem se bave širim kontekstom rada u kulturi danas. Tekst je pisan i da bi bio objavljen u zvaničnom časopisu Muzeja (Carta). Ali, tekst nikada nije objavljen, zbog intervencije direktora Muzeja.

Drugi korak i pokušaj da se Anketa i tekst predstave muzejskim radnicama i radnicima i široj publici, bila je javna debata organizovana u Muzeju koju nije posetilo mnogo publike. Izgledni nedostatak interesovanja većine radnika i radnica u javnim institucijama da zajednički i javno promisle sopstvene uslove rada, opet se nametnuo ili osetio, što možda i nije začuđujuće imajući na umu gore pomenuto o načinu organizacije rada i pozicioniranja osoblja u ovim institucijama, kao i mogućnost da rad u kulturi predstavlja izvestan oblik društvene privilegije koja otežava politizaciju i drži one koji se njime bave u nekoj vrsti tihog uživanja u malograđanskom prestižu.

Takođe je, još na prvoj debati, rečeno da kulturni radnici i radnice u Srbiji u stvari "ne moraju da rade toliko mnogo" kao što rade drugi "ne-kulturni" radnici i radnice ili pak njihove kolege u Zapadnoj Evropi na primer, i da zato postoji bojazan da istraživanje njihovih uslova rada može takođe otkriti ili nametnuti samo-kritički sadržaj. Stav o još uvek preovlađujućoj pod-produktivnosti kulturnih radnika i radnica u Srbiji obično dolazi iz mita o potpuno razvijenoj i sjajno uređenoj kapitalističkoj ekonomiji koja uspešno realizuje i "normalizuje" proizvodne i društvene odnose, a koja, eto, još nije na zadovoljavajući način ostvarena na ovim podnebljima. U pitanju je očekivanje, "neostvareni potencijal" nečega što je neupitno i neumitno već ovde, i upravo taj prostor neupitnosti o radnoj stvarnosti i odlaganje/pretnja njene pune realizacije stvara savršene uslove za eksploataciju velikih razmera.

Studenti i studentkinje, kustosi i kustoskinje, istraživači i istraživačice, predavači i predavačice i ostali kulturni radnici i radnice, i njihova pozicija u savremenoj kulturnoj produkciji, nalazili su se u fokusu ovih debata. Posebno je istraživan i komentarisan njihov odnos sa javnim institucijama kulture i nivo eksploatacije koji doživljavaju u okviru ovog odnosa. Ukoliko je "idealan" radnik danas onaj koji se bavi "informacijskim i kulturnim sadržajem" proizvoda, onda je "idealni radnik" neko čiji je rad baziran na afektu, znanju i organizaciji društvenih odnosa. Ili kao što bi Antonio Negri rekao: "Rad u kulturi i umetnosti je singularna forma proizvodne snage danas" (7). To je specifična pozicija koja obuhvata: konstantnu mobilnost, fleksibilnost, kratkoročnost (projekata na kojima se sarađuje), umrežavanje, sposobnost brze promene radnog okruženja, komunikaciju, itd., ali takođe i: "besplatan" rad, samo-investiranje, brisanje granica između radnog i slobodnog vremena, nestabilnost (prekarijat) u materijalnom i psihološkom smislu, samo-prekarizaciju, nejednaku proporciju između plaćenog i neplaćenog rada, rad zasnovan na kratkoročnom ugovoru i zaposlenju, gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja, itd.

U današnjim uslovima proizvodnje, posmatranjem javnih institucija kulture, može se zapaziti trend koji bi, po nekom pretpostavljenom opštem konsenzusu, trebalo da vodi ka njihovoj programskoj transformaciji. Mnoge od ovih institucija koliko-toliko preispituju sopstvenu ulogu u društvu i tekućoj kulturnoj produkciji, otvaraju se prema kritičkim praksama, obrazovanju, itd., ali politička kontekstualizacija ili transformacija konkretnih radnih uslova u okviru ovih procesa je upravo ono što nedostaje (Reina Sofija na primer, ima godišnji budžet od 200.000 evra za aktivističke i kritičke programe, kao što bi bio program grupe Nomad University, ali kada se postavi pitanje uslova rada u samom Muzeju, pitanje prekarne ili 'nomadske' prirode privremeno angažovanih saradnika i saradnica, ceo ovaj aparat zaćuti, odgovarajući praktično i istinito na pitanje iz naslova teksta Grupe Radnička anketa i Kolektiva Radikalna edukacija, 'Can we... speak?').

Ovo je samo delimično trend i u Srbiji, jer iskustva kulturnih radnika i radnica razmenjena na debati N-ta neprijateljska ofanziva svedoče o otporu institucija i naspram onih praksi koje deluju u pravcu elementarne programske modernizacije i toj modernizaciji prilagođene transformacije postojećih ili aplikacije novih institucionalnih struktura. Drugim rečima, ovdašnje javne institucije u kulturi kao da, kroz praktični odnos prema onima koji nešto pokušavaju na planu modernizacije ili transformacije od-govore sledeće: Šta će nam Nomad University?, pa mi smo zadovoljni i privilegovani predstavnici jednog okoštalog, konzervativnog i sedelačkog (sedentary) političkog sistema, čemu takva čudna aplikacija i kamuflaža? Na ovom mestu se otvara novi problem – problem kompeticije između institucionalnih i van-institucionalnih (samo-organizovanih) kulturnih radnika/ca, nasuprot potencijalnoj solidarnosti. Prekarijat i siromaštvo onih van i onih unutar institucionalnog sektora može postati mesto njihove moguće političke solidarnosti, umesto mesta njihove tihe predaje policy-u, a paradigma njihove eksploatacije u širem polju se menja. Dok je u van-institucionalnoj sferi ona neskrivena i očigledna, unutar institucija je latentna i maskirana. Razlog slabog odziva na anketu može biti upravo ova podela na dve paradigme, te oni koji su već unutar insitucije neće da rizikuju ulazak u zajednički analitički poduhvat sa onima koji su van nje.

Tokom diskusije N-ta neprijateljska ofanziva, opisane su situacije koje su u većini slučajeva završavale nasiljem nad intelektualnim i fizičkim integritetom radnika i radnica u polju kulture. Ispostavlja se da se ovakve nasilne situacije najčešće pojavljuju u (konfliktnim) odnosima individualnog radnika i radnice u kulturi i javne institucije kulture, ili pak u relaciji sa konzervativno-nacionalističkim grupama. U okviru prvog odnosa (individualni kulturni radnik/ca – javna institucija), kulturni radnik/ca je ona/j koji poseduje sopstvenu radnu snagu i onaj koji pristaje da je proda instituciji da bi preživeo/la. U okviru ovakvih radnih odnosa, nasilje se izražava manje u obliku fizičke sile (iako ovakvi slučajevi nisu isključeni), dok više u obliku restrikcije plate/nadnice što uspešno disciplinuje radnika/cu (i deluje uz druge oblike kontrole u okviru i van radnog mesta, u smislu potencijalnog ili realizovanog otpuštanja) (8). Policy (policijski) nivo rešavanja ovih pitanja prisutan je i dominantan dakle i na nivou insitucionalne policy (npr. promena radnog mesta ili visine plate) i na osnovu javne policy, dakle policije i sudova koji se moraju angažovati da bi u razmatranim slučajevima zaštitili fizički ili profesionalni integritet radnika i radnica. Politički nivo ovih sukoba ostaje neartikulisan ili naizgled samorazumljiv u klišeiziranim okvirima dešavanja na političkoj sceni (npr. Prva vs. Druga Srbija, liberal-modernizatori protiv nacional- konzervativaca itd.).

Tokom iste diskusije, kulturni radnici i radnice iz Srbije predstavili su individualne slučajeve institucionalne represije nad pojedincima/pojedinkama ili grupama, što može da se smatra i jednim od najznačajnijih elemenata uslova proizvodnje kulture kod nas. Pri tome se moglo videti da, za razliku od kulturnih radnika i radnica iz Madrida i Ljubljane nisu započeli sagledavanje i istraživanje ovih uslova uz pitanje: zašto je potrebna klasna svest? Ovo je značajna tema/previd jer, na osnovu dosadašnjih iskustava, utisak je da su kulturni radnici i radnice obično fragmentarni u svojoj kritici, koja je često svedena na optiku moralne korupcije i menadžerske nekompetencije (9) objekata te kritike. Stoga je ona često fokusirana na politike, recimo, gradske vlade ili na nekompetentnost činovnika zaduženih za kulturu, itd., dok posmatranje širih trendova i globalnih društvenih procesa izostaje.

Ono što je još zanimljivije i relaventnije je zaključak moderatora diskusije N-ta neprijateljska ofanziva, da u ovakvom ambijentu, učesnici/ce diskusije i objekti institucionalne opresije, odbijaju da se otuđe od rezultata svog rada, za razliku od velikog broja radnika/ca u kulturi, javnim institucijama koji su od njega dobrovoljno i konstantno otuđeni, itd. To je konstatacija koja otvara potpuno nov prostor za diskusiju. Na trenutak se čak čini ishitrenom što samo govori o efektima opresije na naš kapacitet za političkom imaginacijom i osmišljavanjem strategija za prevazilaženje ovakve situacije. Suočavanje sa sopstvenim uslovima rada i politizacija proizvodnje kulture se čine neophodnim.

Za početak takvog suočavanja bi bilo interesantno pokušati sa promenom paradigme, u smislu jezika (terminologije) i koncepta. Kao što se tvrdi klasičnim istorijskim materijalizmom, radnik/radnica se odnose prema proizvodu rada kao prema stranom, otuđenom objektu. Dok je humanizam (egzistencijalizma) ubedio mnoge da je otuđenje a-istorijski konstitutivni element ljudskog stanja, danas razumevanje čovečanstva mora biti bazirano na (i samim otuđenjem posredovanom i uslovljenom) klasnom konfliktu. Možda na ovom mestu možemo učiti od italijanskih filozofa-post-Operaista, koji su najpre izmenili razumevanje a zatim i terminologiju - otuđenja u korist ospoljenja (estrangement). Kao što tvrde, upravo je radikalni ne-humanizam radničke egzistencije taj na kojem ljudska kolektivnost može da se bazira - zajednica ne više zasnovana na kapitalu. To bi značilo razumevanje ove pozicije kao moguće početne prednosti, koja pruža priliku zajedničkog ospoljenja (otuđenja) od svih oblika rada zavisnih od kapitala – odbijanje da se identifikuje sa interesima kapitalističke ekonomije. To bi moglo biti ne samo predstavljanje antagonizma, već organizovanje antagonizma unutar i oko uslova, procesa i ishoda naše sopstvene proizvodnje (9). Moguće pitanje br. 1 je onda: da li mi to uopšte želimo?, a br 2. bi možda glasilo i: da li želimo da svojim radom proizvodimo iluziju ili šum o navodnoj slobodi izražavanja, umetničkim vrlinama i vrednostima koje samo jeftino kamufliraju jedan duboko nepravedan, neslobodan i konzervativan društveni i politički sistem?

Reference:

(1) http://teh.net/Home/tabid/113/Default.aspx
(2) http://rexold.sw4i.com/mvm/linkovi_eng.html
(3) http://rexold.sw4i.com/mvm/ntano_eng.html
(4) http://radical.temp.si/
(5) http://radical.temp.si/2011/05/workers-inquiry-for-the-workers-in-the-mu...
(6) http://radical.temp.si/2011/05/can-we-the-cultural-workers-speak-bojana-...
(7) Antonio Negri, Metamorphoses, Art and Immaterial Labor, Radical Philosophy, 149, London 2008
(8) Giovanna Franca Dalla Costa, The Work of Love, Autonomedia New York, 2008
(9) Iz intervjua sa Lidijom Radojević i Primožem Krašovcem iz DPU – Delavsko-punkerske univerze, Ljubljana; intervju realizovali Centar_kuda.org i Dragan Gmizić, 2011
(10) Franco 'Bifo' Berardi, The Soul at Work, From Alienation to Autonomy, Semiotext(e), 2009

http://www.rex.b92.net/sr/flashback/story/3943/U+ma%C5%A1inskom+odeljenj...

http://www.kuda.org/u-ma-inskom-odeljenju-uslovi-rada-u-kulturi-razgovor...