Intervju sa Oliverom Reslerom: Apel za nehijerarhijske, samoodređujuće, društvene i ekonomske alternative

O.R.: Pa, kapitalizam u potpunosti dominira i definiše uslove pod kojima ljudi danas žive, što podrazumeva siromaštvo i eksploataciju za većinu ljudi na planeti. Verujem da u kapitalizmu, "normalni", uravnoteženi uslovi ne postoje. Kapitalizam ima potrebu za neprestanom ekspanzijom, novim tržištima, kao što je genetski inženjering, patentirani geni, privatizacija vodenih resursa, odnosno svih tih društvenih službi koje je država do sada obezbeđivala. Političari, korporacije i korporacijski mediji koriste koncept "globalizacije" da predstave promene kao neophodne, prirodne i neizbežne, a ne kao efikasnu dugoročnu strategiju za preraspodelu bogatstva u korist kapitalizma, što ona i jeste. S obzirom da kapitalizam bez ekspanzije, čini se, nije moguć, ne bih se složio sa kritičarima koji zastupaju reformu kapitalizma, uglavnom kao preusmeravanje tržišta. Čak i kada bi preusmeravanje nekako ekonomski funkcionisalo na globalnom nivou, to i dalje ne bi bilo uređenje za koje bih se ja zalagao. Već dugo živimo u ovim ekstremnim hijerarhijskim kapitalističkim strukturama; to već postaje dosadno, i vreme je da se razmotre mogućnosti za manje hijerarhijske, samoodređujuće, društvene i ekonomske alternative.

kuda.org: Iz čega je proizašla tvoja usmerenost na alternative kapitalizmu u okviru tvog umetničkog rada, i realizacije instalacije "Alternativne ekonomije, alternativna društva"?

O.R.: Kasnih '90-ih realizovao sam veliki projekat vezan za ekonomiju - izložbu koja se fokusirala na analizu i kritiku najuticajnijih globalnih "igrača" u kapitalizmu - transnacionalnih kompanija. Proveo sam nekoliko nedelja istražujući njihove Internet stranice, čitajući godišnje izveštaje i učeći o njihovim strategijama predstavljanja ekonomske globalizacije i deregulacije tržišta kao jednom prirodnom procesu, apsolutno pozitivnom za svakoga. Pola godine nakon prve prezentacije projekta "Global 500", 1999. godine, u Sijetlu, u središte pažnje dolazi ovaj tzv. pokret protiv globalizacije. Veoma me privukla dinamika i ne-hijerarhijska organizacija i tokom nekoliko sledećih godina sam snimio dva video rada, usmeravajući se na ovaj pokret otpora. Od 2003. godine većinu vremena i energije sam trošio radeći na aktuelnom projektu "Alternativne ekonomije, alternativna društva", koji ne samo da analizira i kritikuje trenutne uslove, nego odlazi i korak dalje fokusirajući se na socijalne i ekonomske alternative.

kuda.org: Izložba se bavi idejama, pokušajima i mogućim modelima alternativne ekonomije i alternativne društvene organizacije. U kojoj meri su te ideje i modeli funkcionalna alternativa kapitalizmu, a u kojoj meri su utopija?

O.R.: Do sada, svakom od jedanaest koncepata i modela o kojima sam uradio intervju, bila je zajednička negacija kapitalističkog sistema. Da li neke koncepte možemo smatrati naučnim ekonomskim modelima, a druge utopijama, samo je po sebi zanimljivo pitanje. Koji su to aspekti koji jedan model čine naučnim, a drugi utopijskim? Smatram da to nisu čvrste kategorije. Rad Marksa i Engelsa je bio očigledno utopijski u vreme kada je napisan, ali nakon nekoliko decenija, postao je realnost kada su komunističke vođe pokušale primeniti njihove ekonomske teorije u praksi. Danas se termin "utopijski" često koristi kada se žele obezvrediti određeni planovi za promenu. Centralna ideja u okviru projekta "Alternativne ekonomije, alternativna društva" je predstavljanje različitih modela i koncepta alternative, davanje ideja zainteresovanim ljudima o tome kako bi društvo u budućnosti moglo izgledati, kako bi bilo strukturisano. Ideje sa izložbe bi služile kao hrana mislima, kao osnova za diskusije, koje su neophodne danas, kada alternativni planovi nisu jasno vidljivi. Ali ono što bi trebalo biti jasno vidljivo jeste to da, željeno društvo mora biti ostvareno i kreirano od strane ljudi koji u njemu žive. Model, koji propisuje i čvrsto određuje svaki aspekt budućeg društva, ne može voditi ka jednom idealnom društvu. To je razlog zbog koga se projekat ne fokusira samo na jedan alternativni koncept, već na nekoliko njih.

kuda.org: Sa koje pozicije polaze te alternativne metode u odnosu na ekstremne anarhističke strategije suprotstavljanja kapitalizmu, koje češće podržavaju destrukciju i eliminaciju kao najefektivniji pristup - "uništiti ono što nas uništava"?

O.R.: Neki koncepti i modeli u "Alternativnim ekonomijama, alternativnim društvima" se, takođe, usmeravaju na prelazne strategije, načine približavanja alternativnom društvu. Sagovornici u intervjuima su, naravno, svesni činjenice da bi to novo društvo, u širem smislu, bilo teško ostvarivo bez snažne borbe najširih društvenih slojeva. Uzimajući u obzir činjenicu da bi ova elita koja je na vlasti danas, neminovno izgubila svu svoju moć, uticaj i bogatstvo, i da bi sve to sigurno pokušala odbraniti, nemoguće je zamisliti sistemsku promenu koja bi se odvijala potpuno bez nasilja. Ali isto tako postoji nasilje ukorenjeno u samu strukturu kapitalizma, i ono se i proizvodi svaki dan, tako da ga ne možete izbeći. Svi autori imaju različite, prilično elaborirane ideje putem kojih strukture kapitalizma mogu biti zamenjene. Isto tako, u projektu je predstavljen i savremeni anarhistički model, "Anarhistička demokratija konsenzusa", autora Ralfa Burnickog, detaljni opis egalističkog društva. Tako ovaj pojednostavljeni radikalni stav, "razbijmo kapitalizam", na koji izgleda mislite, i izbegavanje usmeravanja pažnje na alternativne društvene strukture, koje bi trebalo da zamene kapitalizam, ne mogu ozbiljno shvatiti.

kuda.org: U nekoliko intervjua o različitim društvenim konceptima, mogu se naći pozivi na jednakost, solidarnost, raznolikost i samoupravljanje. Da li su to primeri inicijativa manjeg obima, koje su bile aktivne i inspirisale stvaranje većih zajednica, baziranih na tim vrednostima?

O.R.: Kao primer veće zajednice koja isprobava različite forme samoupravljanja i samoorganizovanja, naveo bih Zapatiste iz Čiapasa, koji su pre jedanaest godina izdejstvovali autonomnost od samovolje i pritiska koju je na njih vršila meksička država. U zajednicama Zapatista, ljudi iz najširih društvenih slojeva su se organizovali i vodili zajednicu. Uveli su "dobru vladu", kao vrstu direktne demokratske samoupravne mreže. Zapatisti su sami organizovali rad škola, radio stanica i medicinskih usluga; vlasništvo nad imovinom je zajedničko, imaju sopstvenu lokalnu ekonomiju - naravno, ali to je sve na veoma niskom nivou, jer Čiapas je izuzetno siromašna oblast. Ne bi trebalo da glorifikujemo njihovu ekonomsku i socijalnu situaciju, ali bi u isto vreme morali uočiti šta su to oni uspeli ostvariti. Mislim da su oni barem donekle uspeli, ne samo zameniti jedan autoritarni sistem za drugi, već raskinuti sa sistemom dominacije kao jedinim mogućim sistemom. Video rad o Zapatistima je nešto što ću sigurno ostvariti u budućnosti, u okviru projekta "Alternativne ekonomije, alternativna društva".

kuda.org: U jednom od video intervjua, postoji interesantna misao koja kaže: "Kapitalizam postoji ne zato što smo ga mi stvorili u devetnaestom ili u osamnaestom veku... Kapitalizam postoji jer ga mi danas stvaramo". Koje su manifestacije kapitalizma u današnjem društvu? Koji su njegovi "geografski putevi" u smislu oblika koje može uzeti u najrazvijenijim zemljama sveta, kao i u političkim i ekonomskim periferijama, kao što je Srbija?

O.R.: Efekti kapitalizma su vidljivi svuda u svetu, ali u različitim oblastima imaju različitu formu. Mislim da je Srbija, ili bivša Jugoslavija, dobar primer zemalja dužnika koje su primorane na ekonomsku globalizaciju. Ovaj proces transformacije je organizovan kroz programe strukturalnog prilagođavanja koje dužničke zemlje moraju sprovoditi. Ti programi remete i liberalizuju nacionalna tržišta, i otvaraju ih za velike transnacionalne korporacije, koje nakon nekog vremena uništavaju mnoga lokalna preduzeća. Programi strukturalnog prilagođavanja primoravaju države na raspadanje njihovog sistema socijalnog osiguranja, na otpuštanje zaposlenih u državnim fabrikama, što su mere koje vode osiromašenju najvećeg dela populacije, što je veoma uočljivo kako u Srbiji, tako i u drugim delovima sveta. Razlog mog intervjua sa Džonom Holovejem, čiji ste citat naveli u vašem pitanju, leži u njegovom izuzetno inspirativnom razmatranju načina osmišljavanja revolucije danas. Holovej tvrdi da istorija pokazuje kako je propao pokušaj transformisanja društva kroz državu, zato što država već sama po sebi predstavlja specifičnu formu društvenih odnosa, koji nastaju razvitkom kapitalizma. Tako on govori o menjanju sveta bez preuzimanja državne vlasti, opisujući revoluciju pre kao pitanje nego kao odgovor, i kao proces uključivanja ljudi u pokret samoodređivanja. Mnoge njegove ideje su srodne načinu razmišljanja meksičkih Zapatista, koji su imali određeni uticaj i na mene dok sam razvijao konceptualnu strukturu instalacije "Alternativne ekonomije, alternativna društva", kao nehijerarjijski strukturisane grupe video radova. "Pitajući hodamo" je centralni moto Zapatista. Posetiocima izložbe nije pružena informacija od kojeg video rada bi trebalo da započnu svoje razgledanje. Posetioci moraju pronaći sopstveni put, prateći tekst dugačak nekoliko metara, koji se nalazi na podu, koji daje neku vrstu orijentacije vodeći ih do odgovarajućeg video rada. Na taj način, posetioci izložbe odabiraju radove u skladu sa svojim interesovanjima, što predstavlja veoma važan aspekt instalacije, jer smatram da bi i u jednom društvu stvari trebalo da se odvijaju na takav način, gde bi ljudi imali mogućnost izbora struktura koje utiču na njihov rad i život uopšte.

kuda.org: U jednom od intervjua, rekao si da si oduvek bili politički aktivan i posebno zainteresovani za politička pitanja, ali si svoj projekat realizovao kao umetnik. Takođe si spomenuo da, ono što tebi umetnost čini interesantnom, jeste činjenica da "velik broj umetničkih institucija još uvek predstavlja prostore gde je moguće tematizovati pitanja, iz perspektiva koje ne čine deo diskusija u velikim medijima." Ali mnoge umetničke institucije, takođe, predstavljaju deo umetničkog tržišta baziranog na kapitalizmu. Marina Gržinić kaže da iza prirodnosti umetnosti stoji "čitav sistem (teorijskih, kritičkih) investicija, i (ne samo i jedino) novac". Kakvo je tvoje mišljenje kao umetnika koji se, na kraju krajeva, iako aktivan u jednom takvom sistemu, ipak bavi njegovim suštinskim problemima?

OR: U potpunosti se slažem sa Marininom analizom. Pitanje je šta uraditi nakon spoznaje cinjenice da ne postoji "nešto izvan" kapitalizma. Ne razmišljam o napuštanju umetnicke prakse i zanemarivanju oblasti umetnosti, koja cesto postaje prostor za radikalne debate. Za mene licno, suštinsko pitanje je da li je još uvek moguce postici neki pozitivan efekat putem aktivizma, koji svoje korene vuce iz polja umetnosti. Iz mog iskustva, bez oklevanja bih odgovorio sa "da". Što se izložbe "Alternativne ekonomije, alternativna društva" tice, ona je mesto društvenog procesa preispitivanja, a ja svoju ulogu umetnika vidim kroz organizaciju i zapocinjanje takvog procesa. U okviru formata umetnicke izložbe, isprobavam modele pomocu kojih bi informacije i znanje ucinio dostupnim, što se umnogome razlikuje od citanja knjige ili gledanja filma.

kuda.org: Koristite razne medije kako bi analizirali sadržaj i poslali poruku. Cini se da video izraz ima posebno mesto medu njima, s obzirom na to da ste mnoge svoje radove realizovali u video formatu. Kakvo mesto zauzima upotreba Interneta i novih medija u okviru tema kojima se bavite? Da li i sada moramo cekati proces "demokratizacije" ovog medija, kao što smo bili svedoci demokratizacije videa u šezdesetim i sedamdesetim godinama? Da li je uverenje o transformisanju gradanske neposlušnosti u "elektronsku gradansku neposlušnost" samo mit, utopija?

O.R.: Video kao deo instalacija poceo sam koristiti od sredine devedesetih, a video radove, koji mogu biti predstavljeni nezavisno od izložbenih prostora, od dvehiljadite godine. Tako je video zaista postao, donekle, dominantan medijum u okviru moje umetnicke prakse. Ali koristio sam i druge medije kao što su posteri, bilbordi i svetlosne instalacije za javne gradske prostore, ili sam pravio graficke dodatke za štampane medije ili magazine. Dakle, moj rad nije primarno baziran na jednom odredenom mediju, više je zasnovan na odredenim pitanjima kojima se bavim, za koja pokušavam pronaci formate i strategije obracanja javnosti. Slicno alatima umetnicke produkcije, takode vidim razlicite, dragocene instrumente pružanja otpora, koje ne želim medusobno suprotstavljati. Kao što je medunarodni anti - globalizacijski pokret dokazao, aktivizam ljudi na ulicama još uvek, pod odredenim okolnostima, može imati smisla i može proizvoditi pozitivne efekte, kao što je prevremeni završetak konferencije Svetske trgovacke organizacije u Sijetlu, 1999. godine, do koga je donekle dovelo desetine hiljada demonstranata koji su prekinuli susret delegata Svetske Trgovacke Organizacije u Sijetlu. Sa druge strane, možemo pronaci primere da elektronska gradanska neposlušnost, takode, može skrenuti pažnju javnosti, kao što je to bio slucaj sa demonstracijama putem Interneta, protiv Lufthanse. Kako kapital pronalazi nacine komercijalizovanja novo-razvijenih prostora kao što je Internet, od izuzetne je važnosti iskoristiti te prostore za pobunu i borbu za naša demokratska prava na slobodan govor i demonstracije u okviru tih prostora.

kuda.org: Šta je po Vašem mišljenju, najznacajniji efekat ili ucinak organizovanja ovakvog dogadaja u Srbiji i Crnoj Gori, imajuci na umu lokalni kontekst? U najmanju ruku, koja su Vaša ocekivanja?

O.R.: Izložba je veoma specifican format, koji obicno vide oni ljudi koji su, na neki nacin, ukljuceni u umetnicku scenu, ili oni koji su zainteresovani za neko konkretno pitanje u okviru projekta. Na nekim prezentacijama projekta ?Alternativne ekonomije, alternativna društva?, koje su se odvijale u okviru vece umetnicke izložbe, kao što su Transmediale.04 u Berlinu, ili Emocao Art.ficial ll u Sao Paulu, šira publika je dobila priliku da pogleda instalaciju. U svakom slucaju, to je proces u kome ljudi treba da provedu neko vreme da bi spoznali njegove vrednosti, jer ukupna dužina trajanja jedanaest video radova, od koliko se projekat u ovom momentu sastoji, jeste skoro pet sati. Ali ja ne samo što putujem po svetu kako bih postavio ove izložbe, vec putujem kako bih kroz ovu izložbu došao u kontakt sa ljudima koje inace ne bih sreo. A ti ljudi ponekad imaju neka posebna znanja koja sa mnom podele, dajuci mi važne sugestije u vezi sa nekim mogucim buducim videom u okviru projekta. Ali ono što ce se tacno dogoditi na samom mestu dogadaja, nikad nije moguce predvideti. U Ženevi, izložba je postavljena u vreme održavanja Svetskog samita o informacijskom društvu i bila je posvecena mahom Indymedia aktivistima, koji su dane provodili u tom prostoru, gledajuci i diskutujuci o video radovima, koristeci izložbeni prostor za svoje sastanke. Dakle, svaka izložba predstavlja jedinstveno iskustvo, a ja se nadam da izložba u Srbiji, u kontekstu ekstremno desnicarske politike i ovih neverovatno brzih ekonomskih procesa transformacije, poseduje potencijal koji ce nekim ljudima pružiti zanimljive ideje.