In Memoriam ALEKSANDAR DAVIĆ (1961–2020)

IN MEMORIAM
Aleksandar Davić
(1961–2020)

Napustio nas je prijatelj, saradnik i drug.

U saradnji sa asocijacijom Apsolutno, Aleksandar Davić je realizovao nekoliko autentičnih umetničkih video radova 'Absolutely Dead', 'Dobro Veče' i 'Voyager 0004', koji su jasnim angažmanom referisali 'apsolutno realnim činjenicama' na kontekst, a danas su u kolekcijama Muzeja savremene umetnosti Beograd i MSUV. Saradnja sa asocijacijom Apsolutno omogućila je još jedan iskorak u Davićevom stvaralaštvu, u samostalne umetničke video radove i tako je postao vidljiv van tradicionalnog filmskog formata, što je istovremeno bilo dragoceno i za umetničku scenu. Svojim znanjem i interesovanjem je povezivao i ukrštao različite aspekte u produkciji, od političkog angažmana, preko tehnološke radoznalosti i eksperimenta do neophodne (samo)edukacije i distribucije znanja.

 

Aleksandar Davić: OČEVIDAC I ČOVEK SA GLAVOM METRONOMA

Subjektivno i politički nekorektno sećanje. Ko je bio i zašto je značajan Aleksandar Davić?

Piše: Sabolč Tolnai

 

Postoji tačan broj izgovorenih reči koje izgovorimo u toku života sa jednom (o)sobom. Možemo da ih klasifikujemo i u procentima kao ozbiljan ili površan razgovor, laž, ukusne i neukusne šale, manipulacije, iskrene i lažne reči, budalaštine, bezobrazne, poetske dosetke – originalne ili usiljene, govor radi govora, sujetne, govor koji sakriva unutrašnju nesigurnost... Vrlo brzo se iscrtavaju dve kvalitativne grupe, dva polja. Pozitivna i negativna komunikacija i istina i laž.

Zamoljen da napišem nešto o Aleksandru Daviću, vreme provedeno zajedno pokušavam da sagledam empirijski u procentima njegovom logikom, jer je on sam bio među nama vojvođanskim filmadžijama neka vrsta naučnika.

“Već i po izgledu Aleksandar Davić je delovao kao egzaktan, precizan čovek koji živi u svetu hladnih fakata koje sa lenjirom premerava i promišljava, što i jeste bio jedan od njegovih važnih osobina. Istovremeno je bio strastveni ljubitelj i branioc svega što je iskreno, istinito – makar to bilo ludo, otkačeno, slobodno, groteskno – i ta dvojnost je bila jedna od njegovih glavnih obeležja ličnosti.”

Kao što sam spomenuo, od svih nas Aleksandar Davić je imao najšire leksikografsko znanje o pokretnim slikama, hodajuća enciklopedija, ali svojstveno svojoj dvostrukoj prirodi, imao je znanja i veštine i u nekim drugim, potpuno neočekivanim disciplinama. Kao mladić bio je prvak Jugoslavije u jedrenju što znači da je o jedrilicama i vetrovima znao sve. Za Danas je pisao tekstove o bejzbolu, i verovatno bio jedan od nekoliko, ako ne jedini pravi poznavalac, stručnjak te igre kod nas, o kojoj je mogao satima sa žarom da priča. Strastven istraživač i kolekcionar recimo stvaralaštva free jazz muzičara Erica Dolphyja i njegovih suludih matematičkim jednačinama bliskih improvizacija na bas-klarinetu.

Aleksandar Davić je sve (!) znao (u matematičke i istorijske detalje, ne onako kako ljudi sa ulice misle da znaju) o Nikoli Tesli i njegovim ostvarenim i neostvarenim pronalascima. O Dadaizmu. Ruskoj avangardi, Zenitizmu, klasičnom film noaru, izučavao je anarhističko delovanje oca Žana Vigoa i čega sve ne još. Ljudi koji su ga znali od ranije, sigurno bi mogli navesti još gomilu sličnih tema njegovih temeljnih istraživanja.

“Pored tog naučničkog, na prvi pogled pomalo zatvorenog karaktera, Aleksandar Davić je imao drugu stranu koje je cenila iskrenu emociju, telesnost, dionisijsku čulnost, a zbog licemerja i malograđanštine koje nas okružuju – dadaista i anarhista koji je za „novi radikalizam i uništavanje svakog smisla, razaranje svakog sistema, poništavanje svakog značenja…“

Te rečenice inače izgovara čovek sa glavom metronoma u njegovoj „Poslednoj dadaističkoj predstavi“ koja je jedna od najuzbudljivijih i najluđih televizijskih drama ikad snimljena kod nas, nastala na osnovu tekstova objavljenih 1922. godine u dadaističkim časopisima Kraljevine SHS a u produkciji TVNS 1992. U glavnim ulogama sa fantastičnom Aleksandrom Pleskonjić, Nenadom Rackovićem, Badžom Pleskonjićem, Dragomirom Pešićem i Gojkom Tešićem. Potpuno je neverovatno da se takav film mogao snimiti za vreme direktnih ratnih dešavanja u tada najkrvavijoj ratnohuškačkoj televiziji.

“Taj film sa vrištanjem predsednika ludaka na govornici, upliva primitivne kafanske bagre i narodnjaka koji zauzimajući sve pred sobom sa primarnim besom razbijaju i rafalima kalašnjikova razaraju ceo tv-studio u krvavo poprište – je bio otvoreni i hrabri antiratni gest i dadaistički šamar tadašnjem sistemu.”

Treba reći da je Vlada Kopicl bio urednik te emisije. Ljudi na vlasti su bili verovatno toliko glupi, odgojeni na Zorici Brunclik, slinavoj grupi Legende i sličnima, da verovatno i nisu imali kapaciteta da dekodiraju o čemu se uopšte radi i verujem da je to razlog da je mogao biti prikazan.

Aleksandar Davić i ja počeli smo aktivno druženje u drugoj polovini devedesetih tokom mojih studija na Akademiji u Novom Sadu na klasi Bore Draškovića. Aleksandar Davić mu je bio asistent. Pošto sam par godina stariji od svoje klase, imao sam sreću da sam ga već upoznao. Verujem da je to pomoglo da izgradimo (zajedno sa celom klasom) jedan potpuno drugačiji, otvoreniji odnos sa njim. Suština tog prijateljstva se zapravo zasnivala na zajedničkom radu i stvaranju. Već na prvoj godini su počeli studentski protesti protiv Miloševića. Studenti su zauzeli fakultete i naravno i mi smo pokušali da osmislimo kako da kreativno u radu provedemo to vreme. Radile su se predstave, hepeninzi koji su prikazivani za vreme demonstracija i jedan od tih momenata je bio i marš studenata za Beograd, kao neka vrsta podrška Beogradskim protestima. Aleksandar Davić je Nenada Miloševića i mene pitao hoćemo li da snimimo taj događaj? Nismo puno razmišljali.

“Danas kad sam ga posle dugog vremena pogledao, iznenadila me je žalosna činjenica da mu aktuelnost ponovo raste iz dana u dan, pored toga što je postao interesantan dokument jednog vremena.”

Mislim da se u Davetovom stvaralaštvu tu negde nalazi prekretnica i prema klasičnijoj naraciji. Do tada su se njegovi radovi uglavnom zasnivali na montažnim postupcima, koji su kontrolisani spoj ritma, slike i lucidne reakcije na stvarnost, muzičke strukture u duhu Dzige Vertova i postavangarde.

“Istraživanje mogućnosti tada nove „digitalne“ montaže je postao njegov zaštitni znak od kojih su radovi kao što je „Očevidac“, Zlatni pobednik Beograda za eksperimentalni film na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1996, neki spotovi Obojenog Programa i drugih, a naročito film „Dobro veče“ snimljen 1996. godine, u saradnji sa asocijacijom Apsolutno, remek dela.”

I „Očevidac“ i „Dobro veče“ predstavljaju dve strane fenomena pokretnih slika, onoga koji gleda – koji vidi ( teatralnost i teatar (gledalište) je nastala iz grčke reči theatron – mesto sa kojeg se gleda i vidi) i ono što se gleda, ono što vrši manipulaciju nad nama. Da bi se zaista videlo, odnosno proživela emocija, gledalac je svaki put primoran da napravi malu promenu identiteta. Potrebno je prekoračiti nevidljivu granicu, što je ponekad teško ili bolno, jer ako ono što vidimo nije u nama poznatom kodu, nismo u stanju, ili ne želimo prihvatiti i prepoznati ga. Ti zajednički kodovi po kojima prepoznajemo i klasifikujemo pojave i stvarnost su duboko usađeni i čine da pripadamo određenoj društveno-socijalnoj zajednici. Retko ko je u stanju da se izdigne ili im se odupre. Najbolji primer je onaj lik što stoji sa prekrštenim rukama među masom ljudi, dok su svima ruke podignute dok Firer prolazi ispred njih.

Aleksandar Davić zajedno sa Asocijacijom Apsolutno realizovao je tehno ludilo, ne znam kako drugačije da opišem inače meni omiljen video rad „Dobro veče“. Ta prva rečenica „Dobro veče“ u svakom dnevniku u svakoj zemlji je ista. To je onaj momenat kada pranje mozga može započeti, hipnotizerski poziv da isključimo odbrambene mehanizme i uronimo u alfa ili koje već stanje da se programiramo da bi bili dobri i poslušni građani.

“Ta hipnotizerska rečenica izgovorena na raznim jezicima (u video radu je selektovana sa svih TV kanala koji su bili dostupni u Srbiji pod sankcijama tog trenutka) koja se montažnim postupkom polako pretvara u razne ritmove, iscrtavaju se melodije, od diska do kafanskog unca-unca ritma, uštogljeni spikeri se smenjuju sve većom brzinom, odjednom nas gola ženska u erotskom dnevniku nasmešeno pozdravlja – Dobro veče -, pa se sve usporava.”

Aleksandar Davić, taj reditelj sa glavom metronoma, samo pomoću ritma uspeva da razobliči govornike u dnevnicima u njihovo pravo naličje u mutante i sisače krvi, koji zastrašujuće zavijaju Dooooobrooo veeeečee pa zaigrano ponovo ubrzava, prelazi na industrijski tehno, pa sporadični ritam sa sinkopama, bukvalno se igra sa nama. Suština globalnog zaglupljivanja, kakofonično u predvečerje veka i milenijuma, ispričana čistim filmskim jezikom u nekoliko maestralnih minuta sa ponavljanjem dve reči.

Na drugoj godini akademije (1997) posle premijere predstave „Pod mlečnom šumom“ Dilana Tomasa, u nekoj vrsti otpora i inata činjenici da se od 1990. godine i filma „Granica“ Zorana Maširevića nije snimio nijedan igrani film u Vojvodini, jer su institucije za filmsku produkciju bile ukinute, odlučujem da snimim igrani film, makar na partizanski način sa glumcima naturščicima pod naslovom „Letnji film” ili „Nyari mozi”. Dave je od prvog momenta zdušno podržavao našu akciju, i ponudio je da mi izmontira film. Na akademiji se u to vreme prelazilo sa linearne na nelinearnu montažu. Kupljen je prvi kompjuter za tu svrhu, koja je bila veličine manjeg ormana, visok skoro do plafona. Taj prvi kompjuter je zabagovao na svakih 2-3 sata rada I počeo beskrajno da nešto preračunava, svaki put se nekoliko sati čekalo. Jednog dana kad sam ušao u montažu Aleksandar Davić je rekao: Sad je bio Deda (Želimir Žilnik), izazvao nas je u sklekovima i ladno je uradio 50 sklekova – ovde na podu. Žilnik ga je očito nadahnuo, jer je Dave – koji je do tada bio prilično mršav tip – uskoro krenuo u teretanu. Kad nam je saopštio tu vest, bilo nam je potpuno nespojivo sa njim, njegovim naučničkim habitusom. No on je i tegovima pristupio sa sličnim temeljnošću i fanatizmom kao i prema svemu drugom, i za pola godine promene su se počele videti. Kad se skinuo izgledao je sve bolje, postajao je mišićav kao neki kik-bokser. Pošto smo i inače stalno visili zajedno i u to vreme često gledali Brus Li filmove, pokret, montažu I naivnu glumu koja nas je zabavljala, sa svojim profesorom sam i ja u jednom momentu krenuo u teretanu „Sizif” na Limanu. Smejali smo se sami sebi „Hajde da se nabildamo ko budale”. Prvi put, dok sam u svlačionici oblačio svoje stare trenerke, Dave se cerekao „gde si našao ove šiptarske trenerke, nemoj da me sramotiš ovde”...

Namerno pišem onako kako je rečeno, znajući da sam politički nekorektan.

“Treba znati da je Davić bio prvi koji je u Srbiji napravio dokumentarac o hladnjačama i sakrivanju leševa albanskih civila, mnogo pre odličnih filmova Ognjena Glavonića. Film „Mrtvi putuju” Aleksandra Davića je snimljena još 2001. godine u produkciji urbaNS-a i prikazana je na Roterdamskom Filmskom Festivalu kao i na Dokufestu u Prizrenu, gde je i nagrađen.”

I kad smo kod hrabrosti i političke nekorektnosti, napravio je i dokumentarac „Dunafalvi marš” u produkciji Terra Filma, 1990. godine o tabu temi, o kojoj milsim da niko od srpskih sineasta nikad nije ni pre ni posle njega progovorio. Naime za vreme Drugog svetskog rata 1942. godine za vreme ulaska mađarske vojske, dvojica Mađara Andor Molnar i Mihalj Horvat su spasili srpsko stanovništvo Kovilja garantujući za Srbe iz sela. Njih su u znak “zahvalnosti” partizani 1944. i 1945. godine surovo mučili i likvidirali, iako su ih Srbi iz sela pokušali odbraniti. Bilo je to vreme višestrukih odmazdi i osveta za Raciju iz 1942. godine počinjenih nad civilima mađarske i druge nacionalnosti u mnogim selima i gradovima u Vojvodini. I danas se ti događaji u srpskom društvu prećutno smatraju ispravnim, u najmanju ruku normalnim. Jedino je Dave imao muda da o njima progovori, kasnije Marko Cvejić o dunavskim Švabama. Davićev film nije htela ni jedna televizija da prikaže, uspeo je da ga prikaže samo na dokumentarnim festivalima za uzak broj ljudi. Umesto da naše društvo slavi retke primere komšijske solidarnosti i hrabrosti onih koji su spremni da se žrtvuju za druge, u najboljem slučaju takvim ljudima se brišu imena (onda su još dobro prošli). Ko je čuo za priču da su Švabe u Kaću 1942. godine svojim telima napravili lanac i spasili lokalne Srbe koji su bili predviđeni za likvidaciju za vreme racije?

“Zahvaljujući senkama nesagledane prošlosti umesto isticanja (u moru krvi nažalost retkih ali baš zbog toga značajnih) pozitivnih primera i dalje traje uterivanja straha, a mi isprogramirano gledamo svako veče na raznim dnevnicima vampire koji nam sišu krv.”

No da se vratimo na našu priču… dizanje tegova u teretani „Sizif” nije dugo potrajalo, jer je posle par nedelja počelo bombardovanje. Daveta su odveli u rezervu u PVO, jedinica mu je bila stacionirana pored Sremske Kamenice u blizini platoa iznad Mosta Slobode. Pričao je kako su rezervisti besomučno pili celo vreme, urlajući pesme kao na primer „Ajde mala da pečemo govno, nemoj reći da te nisam zovno“ i vrteli se u okretnim sedištima protivvazdušnog topa po ceo dan kao u ringišpilu, dok ga nisu pokvarili. (Tu pesmu je kasnije upotrebio u svom igranom filmu „Žurka“ u izvedbi Ivana Đurića.) Uveče su stigli avioni da bombarduju, a oni su sa pokvarenim topom mogli samo da gledaju kako avioni ruše most. Dave je opčinjeno prisustovao tom „filmskom“ spektaklu i postao „Očevidac“ – akter svog filma. Reditelj eksperimentalnih filmova koji gleda jedan od svojih omiljenih uradaka američkog sineaste Stena Brekidža uživo, kao neki Angelus Novus, nesvestan da je otvorenih usta i izrogačenih očiju i sam zauvek urezan na nebesko sinemaskop platno iznad Novog Sada.

“Do tada veliki fan i poznavalac zapadne i američke kulture, bio je ogorčen zbog divljačkog i besmislenog rušenja koji je napravljen njegovom gradu. Ja mislim da je vrlo verovatno, da su njegova bolest i smrt upravo prouzrokovani bliskoj izloženosti eksplozijama sa osiromašenim uranijumom.”

Nešto se polomilo u njemu posle tog događaja, pod tim utiskom je nastao film „255 pogodaka“ 1999. godine, gde Novi Sad gori na poslednji stav Betovenove devete simfonije, na „Himnu radosti“, koja je kao što znamo i zvanična himna Evropske Unije, što i jeste umetnički akt u duhu Ljubomira Micića. U toku bombardovanja u rezervi je počeo da zapisuje ideju za igrani film koji bi se dešavao u danima početka rata 1991.godine. Od te ideje je nastao igrani film „Žurka” u produkciji novosadskog Arbos-a, koji je imao premijeru na Sarajevskom Filmskom Festivalu 2004. godine, a dobio nagradu za najbolji scenario na festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji 2005.godine. U njemu su prilično ujednačene uloge pružili Sonja Savić, Goran Šušljik, Nenad Jezdić Aleksandar Đurica, Jelena Ćuruvija-Đurica, Nada Šargin, Anđelika Simić, Vladimir Tintor, Edit Tot-Trubint, Jovana Stipić, Ivan Đurić, Aron Balaž i Srđan Radaković. Film je pun života, dinamičan, intrigantnog predloška. U toku početaka ratnih dejstava na Vukovar, grupa mladih od kojih se mnogi sakrivaju od mobilizacije, nalaze na jednoj vikendici na Fruškoj gori. Svoj strah i pogubljenost utapaju u tulumarenje do besvesti, praćeni muzikom topovske artiljerije i borbenih aviona koji nedaleko od njih ubijaju građane Vukovara

“Po mom mišljenju pored odlične režije, glume, kamere Jovana Milinova, pa i vidno marljive i požrtvovane produkcije izvesna plitkost napisanih likova je sprečilo da „Žurka” postane bioskopski hit u Srbiji, pa i šire, što bi po svim ostalim vrednostima zaslužio.”

Film je u svakom slučaju pored toga ipak pokazao da je Dave i kao autor klasične filmske naracije ozbiljan profesionalac, i da je u stanju da napravi dobru i razigranu priču i mogao je i trebao da nastavi da kontinuirano radi – da smo živeli u normalnom svetu. Posle propalog pokušaja da snimi film po književnom predlošku Aleksandra Tišme prelazi u Beograd, i ja taj prelazak vidim kao odluku da se nekako razbije taj zadati okvir uloge vojvođanskog reditelja sa vrlo ograničenim mogućnostima za rad.

“Reditelj njegovog kalibra, da je završio FDU i ostao u tom gradu bi radio filmove, serije ili reklame i bio čovek za čije mišljenje se pita u ovoj zemlji. No taj prelazak u Beograd se kasno desio.”

Poslednjih petnaestak godina svog života režirao je nekoliko kratkih filmova u svojoj produkciji (3 kratka filma za 15 godina!!!), bavio se predavanjem, naučnim radom, bio kustos izložbe o filmu i videu u Vojvodini, i praćenjem utakmica bejzbol lige Srbije neretko sedeći na tribinama potpuno usamljen. Bio je pored Žilnika čovek koga smo pre svih pitali za savete kada smo reosnovali Kino Klub Novi Sad.

Priznajem, u poslednje vreme se nismo čuli. Poslao mi je par fantastičnih kadrova i fotografija iz poslednjeg filma koji je snimao o Ljubomiru Miciću i Zenitistima na vajber, i ja bih voleo da se razmisli o završetku tog filma sa njegovim najbližim saradnicima od njegovih beležaka. Nedavno sam u karantinu ovde na Paliću – pošto mora nešto da se radi- provalio način za vežbanje. Našao sam na jutjubu neke snimke gde crnci u bronksu vežbaju po parkovima, usput se zadirkujući i bacajući fore. Kalisteniks, vežbanje sa svojom težinom, zgibovi, sklekovi, čučnjevi i slično. Svidela mi se ta atmosfera, nije pumpanje sa tegovima, na vazduhu je, a i likovi su smešni. Odlučio sam da izađem noću (da me ne vide komšije) na dvorište u tišinu Palića.

“Sa ovom pandemijom došlo je Slobino vreme, svi smo postali Slobini junaci. (Slobe Tišme) „Spavam u kućnom vrtu mojih suseda, mene ne vidi niko iza bršljana” (ovo je ujedno i moto filma „Žurka”).”

Počeo sam da vežbam sa crncima, puštajući paralelno na telefonu snimke sa jutjuba misleći da će me zabaviti nihovi štosevi. Setio sam se Davića, kako bi se to njemu sigurno svidelo. Prvo zagrejavanje, pa sam polako prelazio na teže vežbe. Uskoro su mi dosadili crnci, zapravo više su smetali toku misli koja je krenula svojim putevima, pa sam isključio telefon i nastavio da vežbam sam. U jednom momentu sam imao osećaj da zajedno vežbamo sa Davetom. Dve budale na mesečini. Profesor i student ili Majstor i Učenik u kung-fu filmovima B produkcije. Kao da smo imali i neki unutrašnji razgovor.

U momentu kad sam se vratio u kuću preznojan, dobio sam poruku od Braneta da je Dave upravo preminuo.

Dobro veče – rekoh sebi.

https://multiradio.rs/aleksandar-davic-ocevidac-i-covek-sa-glavom-metronoma/